Captain's Log

< veljača, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Opis moje plovidbe kroz život.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Internet Monitor
Ovdje idu vaši linkovi.

24.02.2010., srijeda

Domovina se brani ljepotom . . .

U našoj je postrojbi vladala prava idila (neće grom u koprive !) i jesen 1993. bila je vedra i optimistična. O politici smo jako rijetko govorili, a najčešće su bile na redu kritike HDZ-a i vlasti općenito. O religiji i vjeri nije bilo ni riječi, iako je većina bila iz „normalnih katoličkih obitelji“. Prešutno se smatralo da je to privatna stvar svakog pojedinca. Tako sam dobio odgovor na pitanje koje me je najviše mučilo: Je li ZNG katolička vojska, kako su to prikazivali na TV i drugim masmedijima ? Odgovor je bio kategoričko NE!

ZNG je bio, baš kao što mu ime govori, naoružani narod: ljudi koji su htjeli braniti domovinu i ne biti ničije marionete. Nažalost to nije dugo potrajalo. Kad sam slijedećeg ljeta došao atmosfera se je bitno promijenila. HDZ je preko zapovjednog lanca i vojne policije preuzeo sve u svoje ruke. Između nas i suprotne strane bio je UNPROFOR i morali smo se odmaknuti od prve crte par kilometara. Ljudi su naslućivali da smo tu zbog politikantskih igara vlasti, a ne zbog potrebe obrane, tim više što smo na ovom sektoru bili izrazito nadmoćni.
Da bi se „podigao moral“ često su se pekli janjci, točila rakija i pjevale ustaške pjesme. Ubrzo je ZNG, osim duha, izgubio i ime: postali smo „domobrani“.

Izdržao sam nekako ta tri i pol mjeseca, ali kad sam došao doma bio sam alergičan skoro na sve: na testu je ispalo da sam alergičan na pelud trava i drveća i prašinu itd. Ukratko bio sam alergičan na tuđmanluk i sve svinjarije koje se rade u ime hrvatstva i obrane domovine.

- 14:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.02.2010., utorak

Zemlja šljiva i gljiva

Kako rekoh, bili smo dobra ekipa. Na samom početku neki je pijani budalaš počeo mahati automatom pa su se svi odmakli od njega kao od gubavca. Odmah je nekud premješten.
Lika je za mene bila zemlja šljiva i vrganja. Bilo i više vrsta jestivih divljih biljaka: koprive, divlje ruže (šipak), majčine dušice i drugih čajnih biljaka.

Pored jestivih gljiva bilo je naravno i otrovnica pa sam jednom prilikom (blizu minobacača) velikom hrpom granja pokrio pupavke, da netko ne bi došao u iskušenje. Tijekom dvije sezone nije bilo nikakvog incidenta (s gljivama), iako je bilo nepopravljivih sumnjičavaca.namcor
Tako sam se jednom otrovao kiselim kolačima (mislio sam da su sa jogurtom ili kiselim vrhnjem) njami i kad sam dobio proljev mnogi su rekli GLJIVE! Brzo sam se oporavio, a onda čuo da je i u susjedstvu jedan od branitelja stradao od kolača.
Inače nismo imali gubitaka. Najveća je nesreća bila kad je pijanog kuhara ugrizao pas. Image and video hosting by TinyPic
Bilo je to vrijeme primirja, ali svakog tjedna je netko stradao. Najčešće od mina, ali i od "prijateljske" vatre. bang
Skrivali su to od nas, ali dečki su u Novom listu čitali osmrtnice s poznatim imenima.
- 15:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.02.2010., utorak

Lipice - Glibodol

na prvoj straži - - - u gluhoj, crnoj noći - - - čuje se kaplja

cijepam drva - - - tvrde i duge bukve - - - bijeli snijeg

ako ne mrziš - - - neće te dosegnuti rat - - - obilna jesen

pucanj u prazno - - - vidi neprijatelja … - - - u noćnoj sjeni

djeljem bukov mač - - - sin se jako veseli - - - dar oca borca

nismo pucali - tražili smo vrganje - držali stražu

beremo šipke - - - tražimo bolje gljive - - - čuvamo zemlju

posljednja straža - - - zaboravio pušku - - - idemo doma!

drveni je mač - samo zgodna igračka - proklet bio rat!

- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.01.2010., petak

Za doma ... spremni

Ja sam pak na svoju posljednju stražu – na položaj (nisam znao da ću
uskoro kući) otišao tako dobro raspoložen da sam tek u vožnji shvatio
da sam zaboravio jednu „sitnicu“ – automat. no Nisam se previše uzbuđivao,
nego sam zamolio cimera da mi posudi svoj, a mog će naći pod krevetom.
Tako je i bilo, al' sam se iznenadio kad sam ga nakon par sati opet vidio kako wink
mi nosi moju gvožđuriju jer „idemo kući“ .
Kako sam bio tu noć na straži ostao sam dan dulje i sutradan
nisam imao prijevoz za Delnice, gdje smo trebali razdužiti oružje.
Nisam htio čekati pa sam lijepo strpao automat u torbu i otišao
za Rijeku. Malo mi je bilo neugodno što se vozim naoružan
gradskim autobusom, a onda sam vidio da ga neki uopće
ne skrivaju, nego nose otvoreno – „Divlji zapad“! bang

Sutradan sam otputovao vlakom u Delnice i iznenadio se kad me nisu
uopće pitali (a pogotov ne brojali) koliko metaka vraćam. Sjetio sam se
kako su mi za služenja vojnog roka bili (višestruko) naplatili metke koje
netko ukrao iz mog okvira. mad
Ovaj put se je metke trošilo za pucanje u zrak i slične gluposti.
Poslije sam vidio da su metci sitnica u usporedbi s onim silnim
oružjem koje su pojedinci uzeli kao „suvenir“ pjeva


- 12:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.01.2010., utorak

"ratničko" veselje

sretan Inače cijela ekipa nam je bila iznenađujuće dobra: sve pitomi riječki „dečki“ i incidenti su bili jako rijetki. Vladala je svojevrsna idila jer je primirje potrajalo. Kada sam prozreo priče o četnicima „s nožem u zubima“ i shvatio da pucat mogu samo na svoje ili eventualno nekog domoroca, stražario sam uvijek sa zakočenim automatom da ne bude nevolje.
A bio je među nam jedan „junak“ koji je usred noći (i usred zaseoka) bacio bombu na fantoma, koji je postojao samo u njegovoj mašti. bang
Bili smo smješteni u Smolčićima (Lipice) usred šljivika ( i nešto jabuka i krušaka), a dok je trajalo lijepo vrijeme redovito smo brali gljive, šipak i druge jestive biljke. Imali smo i mogućnost da sami pripremamo jelo pa sam jeo manje od pola „službenih“ obroka. Kako sam bio jedini „vegetarijanac“, obično bih skuhao nekakvo povrće (i divlje bilje) bez soli i začina, pa to pomiješao s pola vojničkog obroka, koji je obično bio premasan i preslan. njami
Bio sam u izvrsnoj tjelesnoj kondiciji: mogao sam, iz zaleta, skočiti u Dodge (kamionet)
kojim su nas prebacivali na „prvu crtu“ tj minobacački položaj.
Najveće su mi veselje bile gljive. Jednom sam na maloj krčevini vidio oko sebe par desetaka vrganja – više nego što sam ih ukupno vidio u dotadašnjem životu. Naravno bili smo izbirljivi i jeli smo samo najbolje. Kako su uz mene bila još dva gljivara, nikada nismo oskudijevali.
Jedan od gljivara bio je „stari borac“ – dosta mlađi od mene Nazvat ću ga Marko. Pričao mi je da je već svašta prošao i kako se jednom, po magli, prišuljao na petnaestak metara od vatre uz koju su se grijali četnici.
Bio je u napasti da baci bombu, ali je zaključio da bi se teško izvukao, pa je odustao.
Jednom smo otišli prilično daleko u potrazi za gljivama i ja sam primijetio kako kršimo propise jer idemo nenaoružani (uvijek sam mrzio tu gvožđuriju), na što se on nasmijao i počeo vaditi bombe iz džepa. Nikad se nije od njih odvajao. wink

- 10:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.01.2010., petak

Gluha straža

Najkomičniji događaj bila je moja prva straža (na „prvoj crti“), nedugo nakon dolaska. Iako je trajalo primirje „stari borci“ laze su nas zastrašivali pričama o četnicima koji se šunjaju s „nožem u zubima“ i ja sam stražarenje shvatio jako ozbiljno. U ekipi su bili uglavnom mladci i nas par starijih. Zamolio sam da budem u smjeni od 2 do 4 jer sam smatrao da, ako se uopće nešto može dogoditi, to je pravo vrijeme.
Pokušao sam rano zaspati, ali u susjednoj prostoriji brvnare mladci su galamili kako oni uopće neće spavati – ukratko prikrivali su strah. puknucu
Jedva sam zaspao kad me zapovjednik straže probudi i veli da su svi pozaspali tek sada (u 12) pa me moli da Marko* i ja odradimo ponoćnu smjenu. Ustao sam i svaki od nas je otišao na svoju stranu puteljka, dogovorivši se da nećemo razgovarati, jer je bio potpuni mrak i čovjek se je mogao pouzdati samo u sluh.
I tako stojim tiho u mraku (bilo je oblačno) i samo povremeno čujem kako je pala kap ili list s drveta.
Ja čuvam jedan prilaz brvnari, a Marko drugi
i četnici „s nožem u zubima“ nikako da naiđu.
Pred kraj smjene odem do Marka i kažem mu da ću probuditi slijedeće
pa za pet minuta idemo na spavanje. On mi je kratko potvrdio i za nekoliko
minuta dođe smjena, skinem čizme (koje blaženstvo !) i legnem na krevet.

No odmah za tim dođe mi usplahireni stražar i veli da Marka nema.
Sad sam se i ja prestravio. Što ako su ga zbilja zaklali u posljednjoj
minuti nakon što smo izmijenili par riječi ? Tih nekoliko minuta trajalo je
cijelu vječnost, a onda dođe Marko i kaže da je samo išo pišat (kamo ???)

Onda smo doznali da je on posve gluh na jedno uho, a na drugo nešto čuje.
Sutradan sam to ispričao zapovjedniku. no Marko je
i dalje išao na stražu, ali nikad više u mojoj grupi. wink
- - - - - - - - - - - - - - - - - - -
* Sva su imena izmišljena
- 14:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.01.2010., ponedjeljak

Na zapadnoj bojišnici

Mene su u veljači 1993. pozvali u Kraljevicu u PZO i to mi je znatno olakšalo moje pacifističke dileme. Još sam 1968. (služeći vojsku) postao pacifist i nije mi bilo ni na kraj pameti da pucam na nekakve zavedene budalaše koji „ne znaju što čine“. Nakon poziva u PZO rekoh sebi: Ako netko leti na moj grad – bez predomišljanja ću ga skinut (u ona davna vremena bio sam dobio značku odličnog strijelca) i zadržat mirnu savjest. Zrakoplovci su visokoobrazovani ljudi i ne mogu biti zavedeni naivci.
Međutim od PZO nije bilo ništa – negdje su zaključili da to nije potrebno. I kad su me krajem ljeta opet pozvali, mislio sam da idem u Kraljevicu, a dospio sam u Liku. Nakon jednog dana u Delnicama upućeni smo u Lipice i smješteni u Smolčiće, općina Brinje.
Kako sam u firmi tada bio na ivici strpljenja i spreman da nekoga zadavim, dolazak u Smolčiće (na prvi dan jeseni) djelovao je na mene terapeutski. Napušteni zaselak sa dosta očuvanim kućama, puno zrelih šljiva i poneka kruška i jabuka – sve mi je izgledalo kao rajski vrt.

Imao sam grozna iskustva za služenja vojnog roka 1968/69 i bio sam jako zabrinut kako ću se uklopiti. Nikad se nisam bojao „neprijatelja“ – problem su uvijek „prijatelji“. Prvih mjeseci u JNA bio sam očajan, ne zbog fizičkih napora (brzo sam se priviknuo, iako su mi noćna dežurstva i nedostatak sna teško padali), nego zbog nečovječnih (ponižavajućih) uvjeta u kojima smo živjeli. Tako sam jednom rekao pretpostavljenom da se nitko od njih ne usuđuje maltretirati nas dok imamo metak u cijevi – i izazvao konsternaciju, jer sam rekao suštu istinu. Svaka je vojska, u osnovi, ista. U Lici smo uvijek mogli imati metak u cijevi pa nikome nije bilo ni na kraj pameti da nekog maltretira.

Te jeseni u Lici shvatio sam bitnu razliku između nas i „prave“ vojske: bili smo naoružani narod, kao što je sam naziv (ZNG - Zbor narodne garde) govorio, a ne vojska. Odnosi su (osim par iznimaka) bili sjajni. Uglavnom smo bili gradski „dečki“ (skoro trećinom dalmatinskog porijekla) i nitko nikoga nije davio. Istina bilo je par nezgodnih tipova (koji nisu mogli dominirati), ali sve u svemu, situacija puno bolja nego u Komitetu za urbanizam, iz kojeg sam došao.

- 09:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.01.2010., srijeda

Treći put Bog (ne)pomaže

U ljeto 1981 već sam bio Riječanin. Pozvali nas u Klanu, a onda na zapad da „branimo zemlju od upada NATO-a“. Ovaj put sam ja zakasnio i bio „kažnjen“ - lišen oružja. wink
Krenuli smo prema Podgradu, a kako sam ja spadao u „višak“ nisu nam osigurali prenoćište pa sam jednu noć prespavao na klupi u (vojnom) kamionu. Ostale sam noći prespavao u krevetu i nije mi bilo loše, osim nekih „sitnica“.
Najveća je bila, naravno, brijanje. Morao sam birati između zatvora
(a tamo bi me možda obrijali) ili žrtvovanja (bogu Marsu) svoje višegodišnje brade (brčiće sam smio zadržati) pa sam izabrao
da ne idem u zatvor. Nisam želio biti recidivist. smijeh
Strašno me je brinulo kako će me doživjeti ekipa u firmi, kad se vratim ćosav. Kao i većina briga i ova se je pokazala bespredmetnom:
nitko nije ni primjetio.
Najveći je događaj bilo gađanje iz poluautomatske puške. Tu pušku nisam vidio ni na slici, a kamoli držao u ruci. Na brzaka me naučilo kao rukovati tim čudom i kao dobar pacifist (iako sam imao značku odličnog strijelca) sprašim svih 5 metaka u brdo, tj u stijenu tako da ne bude nikakve štete. Nakon toga raport:„Vojnik XY promašio!“, a kapetan odgovara:
“Promašio ručak, dabogda!“ bang Mislim si ja u sebi:“Jebi se stari!“
Dio ručka sigurno ću promašiti (kao i uvijek) jer ne jedem meso.

Najuzbudljiviji doživljaj bila mi je prva straža. Srećom, dobre duše upozoriše
me na vrijeme. Inače u gluhoj mračnoj noći usred borove šume čuješ iza
sebe duboki uzdah, pa onda „Uh!“ ispred sebe, pa „Ah!“ lijevo pa desno. eek
Ukratko puhovi se glasaju poput čovjeka u muci – pravo ljudsko stenjanje.
Bilo je i drugih lipih stvari, ali ne smim kazat.

- 11:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.01.2010., ponedjeljak

Druga vojna vježba

Drugi je poziv uslijedio par godina kasnije, ali usred zime i bio je potencijalno puno
opasniji - zbog brade. Naime kad sam diplomirao engleski (s njim sam se dosta namučio)
nagradio sam sam sebe „puštanjem“ brade, tj. odlučio sam da se više nikad ne brijem.
Uvijek sam mrzio taj mazohistički običaj, a bio sam već dovoljno mator
da pustim bradu „znanje“. Kako reče pokojni stric postoje tri vrste brade:
a) brada znanje, b) brada zvanje i c) brada sranje. smijeh

Čim smo došli u vojarnu pade silan snijeg i blokira svu tehniku.
Tako smo umjesto na teren svako jutro sjedili u učionici, gdje su
nam držali glupe govorancije i ŠIŠALI. Svatko sa malo duljom
kosom (uvijek sam imao kratku) postao je žrtva brice. Ja sam bio
bradat, a to je bio puno veći grijeh od duge kose. I tako nas postroje,
a stari brko svakom trećem ili četvrtom kaže: „Na šišanje!“ Kad je
došo do mene, mladi poručnik (kojeg uopće nisam poznavao) veli:
„Ovaj je drug s Televiizije“, a Brko ga ni ne pogleda nego će meni:
"A šta vi na televiziji svi imate bradu?“ namcor
„Ne druže pukovniče!“ odgovorim ja kao dobar vojak Švejk.
„Dobro, za ovaj put“ reče brko,“ali na jesen ćemo vas sve ošišati.“
I ode dalje. Tako sam spasio bradu i bez problema preživio drugu vojnu vježbu.
Ni danas ne znam je li poručnik htio namagarčiti pukovnika ili je to rekao
zbog generacijske solidarnosti. Možda jedno i drugo ? wink

- 08:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.01.2010., petak

Prva vojna vježba

Pričalo se da nas "graničare" neće zadugo zvati u "rezervu". No već prvo ljeto nakon odsluženja dobijem poziv. burninmad Psovao sam im sve po spisku što mi upropastiše ljetovanje, a naročito što sam morao doći dva dana ranije zbog nekakvih bijednih para za putnu kartu. Onda sam još sjeo na pogrešan vlak, ali me je ljubazan kondukter na vrijeme iskrco pa sam nastavio autostopom i nisam zakasnio.
Poslije sam shvatio da oni mudri ipak kasne: Jedan niz naše ekipe je zakasnio taman koliko je trebalo da ne dobije oružje. Zato se je on cijeli tjedan gospodski šetao bez te proklete gvožđurije. wink
Otpremili su nas negdje blizu izvora Mrežnice i ostavili u šumi kao višak (valjda su bili pozvali previše ljudi) da se sami snalazimo.
Napravili smo kolibu od granja i uživali u prirodi do kraja vježbe. Dvaput dnevno su nam donosili hranu. njami Voda tekućica je bila u neposrednoj blizini, a vojska (tj širitlije ) nam nije ni malo nedostajala.




- 16:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.03.2005., srijeda

U našem garnizonu jedan je dio (uz ogradu s rupom) bio rezerviran za samohotke 90 i druga vozila koja se popravljalo i servisiralo. Tu smo držali stražu, iako je sve bilo unutar žice, valjda da ne bismo previše spavali. No dečki su ipak spavali - na straži. To je ponekad bilo jako komično jer bi cijela ekipa spavala u istim kolima napunjenim kučinom za čišćenje. Tako bi recimo u ponoć onaj kojemu je istjecala njegov smjena drmnuo spavača do sebe i rekao: Sad počinje tvoja smjena.
Nikad nisam spavao na straži (nemam za to živaca), ali sam često čitao. I tako jednog predvečerja dolazi zamjenik komandanta u obilazak, a ja ga ne zaustavim na vrijeme (po propisu) jer sam čitao. Ipak vidio sam ga prije nego on mene, ali već sam bio u prekršaju. Strogo me je ukorio i poslao u zatvor. Tamo su mi oduzeli opasač i vezice sa cipela. Po tome se zna da si robijaš i kao teško ćeš izvršit samoubojstvo. Pomislio sam da i nije tako loše biti u zatvoru, jer se bar možeš naspavati, ali ne lezi vraže, nakon nepuna četiri sata ja sam lijepo pomilovan i vraćen na stražu. Tako se ipak nisam naspavao.
I naravno nije bilo gotovo: Sutradan je vodnik na MPV-u rekao kako «neki drugovi ne vrše stražarsku dužnost po pravilu sliužbe», a ja ne budi lijen, primjetim kako se nitko od njih ne usuđuje doći tamo noću kada imamo metak u cijevi. Bio je šokiran, ali znao je da govorim čistu istinu.
Inače imali smo jedno zgodnog vodnika koji se se strašno derao, a onda bi sasvim mirno rekao: Nemojte misliti da se ja ljutim. Uopće ne! Ja sam glumac i plaćen sam za ovo što radim. Što bi reko dobri stari Bill: All the world's a stage ...

Služeći JNA postao sam uvjereni antimilitarist i pacifist.

- 15:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.12.2004., srijeda

No idila nije potrajala jer su Rusi upali u Čehoslovačku i tenkovima sredili Praško proljeće, pa je situacija na Mađarskoj granici postala jako zategnuta. I tako se dogodilo da su «stari» vojnici koji su već brojili 8,7,6,...odjednom morali u rovove na granici. Po danu bi sunce upeklo da ti mozak prokuha pod šljemom, a noću bi pala kiša i pretvorila rov u blatnjavi bazen.
Na kraju su, nakon više od mjesec dana torture, «stari borci» otišli kući ko pokisli miševi. Ja sam imao sreću otići u «radnu ekipu» u Sentu. Taj gradić pamtim po očajno sluzavoj vodi za piće i po super jeftinom voću: umjesto vode «pio» sam, lubenice, šljive i sl. Živjeli smo u golemom kasarnskom krugu, u kojem su se spretni dečki mogli lako sakriti.
Na samo početku jedan nas je širitlija, pred grobljem «Šermana» (tenkovi iz II svjetskog rata, u poluraspadnom stanju), ljubazno obavijestio da u nekakvom nemogućem roku pola tih tenkova mora biti «osposobljeno za front». Naravno nije osposobljen ni jedan, ali valjda nam je ta govorancija trebala pobuditi patriotski i borbeni duh. Uglavnom petljali smo nešto oko nekih starih vozila i ne znam je li od nas bilo ikakve koristi. Šef nam je bio neki stari dobroćudni zastavnik, koji ne neke od najgorih lijenčina morao potezati za noge iz kreveta da bi uopće ujuto ustali.
Glavni je frajer bio jedan razvodnik kojeg su najurili iz vojne akademije nakon prve godine pa je morao odslužiti još pola godine. Bio je iz militarističke familije koja ga je natjerala u Akademiju. Kada su svi uvidjeli da od toga brašna neće biti pogače poslali su ga među nas «radnike», kao za kaznu. Za nas ostale bila je to nagrada, jer u tadašnjoj državi «radničke klase» kao vojnik bio si marva po kojoj je svatko mogao pljuvat (osim kada si imao metak u cijevi), a ovdje smo kao «radnici» bili privilegirani: radili smo malo, nismo išli na straži i nitko nas nije maltretirao.
Kao osobu u koju se možeš pouzdati obično bi mene zapao zadatak da tražim našeg razvodnika (nesuđenog oficira) koji bi već ujutro klisnuo. Kako je kasarnski krug bio golem događalo bi se da ga, uz najbolju volju, ne mogu pronaći, pa ne bi zadugo bilo ni njega ni mene. I tako nije nam bilo previše loše, ali onda se je politička zategnutost olabavila i vratili smo se u kolotečinu.

- 12:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.12.2004., utorak

Uvečer smo morali gledati TV dnevnik. Bila je to godina 1968. pa se dogodila i studentska pobuna. Nakon demonstracija u Beogradu sve su nas postrojili i komandant nam je «objasnio» da se tu radio samo o nekim propalim studentima i stranim provokatorima. Nešto kasnije Tito je održao govor i lukavo «podržao» opravdane zahtjeve studenata. Sutradan su nas opet postrojili i komandant je polizao ono što je ranije popljuvao.

No više nego politikom bavili smo se «vojnom obukom». To se ponajviše odnosilo na vježbanje strojevog koraka, postrojavanje i stjecanje drugih strateški važnih znanja za moderno ratovanje. Takve su me stvari ubijale u pojam: vojska se bavi idiotarijama koje su mogle biti važne prije par tisuća ili (u najboljem slučaju) prije par stotina godina.
Osim toga naučili su nas pucati iz puške M-48 (koja je valjda bila dobra za lov na medvjede) i puškomitraljeza. Začudo na gađanju sam bio drugi pa sam dobio značku odličnog strijelca.
U rano ljeto najgore su bile vježbe marširanje (pod punom ratnom spremom) i izbjegavanje «atomsklih udara», osobito zgodno kad nosiš 12,5 kg težak puškomitraljez uz ostalu opremu, na groznoj pripeci. Brzo sam shvatio da je najbolje bilo biti kažnjen puzanjem. To mi je dobro išlo, pa bih ja bar pola vremena glumio crva u prašini dok bi ostali marširali i bacali se na tlo pod «atomskim zdesna» i «s leva».
Kada bi vodnik bio osobito dobre volje mogli smo birati između strojevog i «pjesme». Uvijek sam volio pjevati, ali ovdje se radilo o groznoj kakofoniji jer većina nije imala pojma o pjevanju, pa bi to bolje bilo nazvati urlanjem u zboru.

Bio sam dobar u šahu pa sam određen za drugu ploču u meču s civilima (građani Bačke Topole) i tu sam spasio čast naše ekipe. Bila je to luda partija jer sam na samom početku izgubio (previd) figuru i mogao sam odmah i predat. Ali kako stara mudrost kaže da još nitko nije dobio partiju koju je predao, počeo sam igrati divlje poteze koji su izbezumili mojeg protivnika (igrao je "po knjizi") pa je na kraju izgubio. Izgubila su i ostala dvojica naših predstavnika, pa sam tako ublažio ukupan poraz.

Kada smo prešli na specijalistički obuku bilo je malo bolje jer sam obično (kao izviđač) dobio grupicu vojnika da ih vodim po karti, azimutu i sl. do zadanog odredišta. Najčešće bih odredio približno kamo moramo doći pa bismo onda išli od višnje do marelice i od hlada do hlada, pa na vrijeme stigli kamo treba.
U Bačkoj je vladalo nepisao pravilo da voća možeš jesti koliko hoćeš samo ništa ne smiješ odnijeti i tako smo uživali u vitaminima.

- 14:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.11.2004., ponedjeljak

Kada sam se konačno pomirio s tim da nemam šanse upisati treću godinu, iako studiram već tri godine odlučio sam ići u Vojsku, pa poslije potražiti zaposlenje. Do tada su me svaku jesen upozoravali kako će me, ako ne pošaljem potvrdu o upisu «sa prvom partijom regruta uputiti na odsluženje vojnog roka» (zaista je bila zločinačka, kao i svaka druga vojska), pa sam vjerovao kako će to ići brzo.. Ali vrag nikad ne spava (osim na sastanku), pa je sada valjalo čekati. Tako sam tek u ožujku krenuo u Bačku Topolu, a tamo mi rekoše da kasnim, iako mi nije bilo jasno zašto*
Prvi su mi dani bili pravi pakao: Nisam imao fizičke kondicije i jutarnja «fiskultura» mi je prvih tjedan bila grozna tortura (a kasnije sam čak uživao u njoj), a nikako se nisam mogao naviknuti na vojnički život tj. na «drugove». Pri tom ne mislim na starješine, oni su posebna priča, nego na balavce sa kojima sam živio. Prosjek je bio malo više od 19 godina, polupismenost i užasan primitivizam/divljaštvo. Kraso se je sve što nije bilo dobro skriveno i tako sam odmah ostao bez čarapa i nekih sitnica. Mislim da se je to namjerno dopuštalo da nas se što više ponizi i učini nesigurnim
Svijetli su mi trenutci bili dok sam jeo i spavao.. Prvu priliku za izlazak u «grad» iskoristio sam da se dobro naspavam.
Nakon što sam prebolio «fiskulturu», još mi je teže bilo naviknuti se na nedostatak sna. Naime počela su «požarstva», dežurstva i straže. Najgore je bilo kad si «mlađi dežurni» pa ne spavaš od ponoći.
Ujutro bismo imali «moralno političku» obuku. Uglavnom su to bile grozne gluposti, a predavač je obično bio stariji vodnik. Namjerno bih sjeo u prvi red, ali ipak su mi se oči sklapale. Još bi gore bilo kada bi nam polupismeni desetar (jedan Slavonac, sadist) čitao iz neke knjižice, a ne bi znao pravilno pročitati ni jednu stranu riječ.


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
* Uvijek moraš bti za nešto kriv.


- 12:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.10.2004., ponedjeljak

I tako sam ja maturirao sa samim peticama i otišo u Zagreb studirat. No kako ova priča meni postaje dosadna (a ne znam čita li je još itko) preskočit ću (privremeno) drugo poglavlje i odmah idem na treće koje naslovljujem RADO IDE DALMOŠ U VOJNIKE.
- 15:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.09.2004., ponedjeljak

Kako rekoh škola mi je išla sjajno i nisam se baš pretrgavao od učenje. imao sam problema s nekim profesirima i to obično s onima koji su svima stvarali probleme. Tako je naš "Jambrek" ("pčelar") smatrao da ja kao nabolji đak ne posvećujem dovoljno pozornosti H. j. & književnosti. Istina puno sam čitao, ali mrzio sam pisati, naročito sastave iz obavezne lektire. Norma nam je bila desetak djela (romana) godišnje, a ja bih obično napravio pola (iako bih pročitao i pet puta više) i jednom me je tako prozvao pred kraj školske godine pa kad je vidio koliko sam malo napisao, pred cijelim je razredom pokazao moje tanku bilježnicu i rekao: Vidite ovdje je na početku "Šegrt Hlapić, a na kraju je Krleža i ovoliko je stranica između. Na kraju bih ipak dobio 4 ili 5. Jednom sam se proslavio kada sam prije sata uspio napisati samo par rečenica sastava, a on je prozvao baš mene da prvi čitam. Nisam se zbunio, pročitao sam tih par rečenica i nastavio improvizirati i išlo je sjajno dok mi nije prišao bliže i vidio da čitam iz praznog lista.
Bilo je još par bezveznih nastavnika i predmeta, koje sam uglavnom zaboravio.
Spomenut ću samo neke pozitivce. Razrednica mi je bila profesorica matematike i premda ja baš nisam bio neki veliki ljubitelj matematike izvrsno smo se slagali. Njen suprug mi je predavao latinski i njemu mogu zahvalita što i sad još ponešto znam iz tog jezike. Jedan bivši agronom, povratnik iz Južnoafričke unije predavo nam je biologiju i kemiju i urekao me je stalno ponavljajući (smatrao je da nisam dovoljno ambiciozan) "My place is on the top". I tako još uvijek stanujem na vrhu nebodera, a i ured mi u potkrovlju.
Profesor filozofije i sličnih predmete imao je jednog jedinog saveznika u razredu - mene. Bio sam oduševljen logikom, psihologijom, sociologijom i filozofijom, a velika većina razreda bila je izrazito neprijateljski raspoložena. Tako sam se na kraju odlučio za maturalnu radnju "Porijeklo religije", koja mi je nekoliko godina kasnije izgledala jako smiješna, ali sam za nju dobio peticu i pohvalu. Čak me je prije mature profesor prekorio što nisam dolazio na konzultacije, jer on kao nije mogao biti siguran da sam ja to samostalno napisao. Nije znao (ili se pravio da ne zna) da meni, u Pločama tada, nitko i nije mogao pomoći. Moram vam skrenuti pozornost da je to bilo u "mračno doba komunizma" (čak smo imali i jednu potpunu pomrčinu sunca) kada se je o religiji smjelo pisati samo "marksistički", tj, "naučnosocijalistički". No bio je to moj prvi samostalni rad i otada se stalno zanimam za religiju.
- 14:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.08.2004., utorak

U osmom osnovne postao sam izviđač. Izviđački odred osnovao je nastavnik fizičkog ("fiskulture") koji je bio toliko omiljen među učenicima da smo ga svi zvali jednostavno "nastavnik" (Ivan Zdanski), dok su ostali nastavnici obično imali pogrdne nadimke ili smo ih zvali po prezimenu. Ta izviđačka godina bila mi je najbogatija/najispunjenija đačka godina. Iz nje imam više lijepih uspomena nego iz tri druge. Spomenut ću samo par najuzdudljivijih događaja iz izviđačkog života.
Prvi je bio bivak (jedno noćenje pod šatorom) u Trpnju. U Splitu sam proveo tjedan dana na tečaju za vodnike, koji je uključivao i noćnu uzbunu i marš oko Marjana. Najveća je avantura bio put u Drvar gdje smo odigrali "spašavanje Tita od njemačkog zračnog desanta".
Nažalost s odlaskom našeg "nastavnika" izviđači su izgubili spiritus movens (dušu) i pretvorili se u duštvo danguba, pa sam se razočaran povukao.

Otada sam sve više vremena provodio na moru. Otac je kupio trometarski drveni čamac, s malim jedrom i na njemu sam provodio skoro svaki slobodni trenutak. I ranije sam bio jeko zaokupljen ribolovom ( i naročito rakolovom), a sada sam dobio još priliku za redovito veslanje i jedrenje. Jedro je bilo premaleno i dobro samo za krmeni vjtar pa sam se potrudio i (uz maminu pomoć) napravio veće. Pločanski je zaljev jako prostran i razgranat. S istočne strane (je bio) ograđen kamenim nasipom koji spriječava krakove delte Neretve za zatrpava muljem ulaz u luku. To područje uz nasip bilo je idealno za rakolov i pobiranje kozica, koje su nam bile glavna meka (ješka) za ribolov.
U ribolovu se nikada nisam isticao (ali sam često donosio doma ručak), a dobro su mi išli rakovi (kosmeji) te poneka hobotnica i sipa. Bilo je ralativno lako nabrati i nekoliko vrsta školjaka, a čak i one iz unutrašnjeg zaljeva (putnička luka) mogle su se i sirove pojesti bez opasnosti za zdravlje. Danas to izgleda nezamislivo, ali bila su to vremena puno prije nego što je progres došo po svoje.

- 13:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.07.2004., utorak

Ploče su (u moje vrjeme) bile silno zanimljiv gradić: pravo malo misto, ali bez starosjedilaca i ikakve tradicije. Imali smo dva kina (jedno u domu JNA), gimnaziju i školu učenika u privredi (šegrtsku) i jedan hotel.
Gradić se sastojao od dva prostorno odivojena dijela. Sjevero-zapadno od zaljeva (putničke luke) bila je većina stambenih zgrada, škole i par dućana. S jugoistočne strane bilo je manje stambenih zgrada, ali gotovo svi centralni sadržaji. Kada je izgrađena pruga normalnog kolosjeka Ploče su postale glavni izlaz na more za Hercegovinu i veći dio Bosne. U to su vrijeme putnički brodovi još bili važnije prijevozno sredstvo od autobusa, pa su u gimnaziju svako jutro "Tuhobićem" doplovili đaci iz nakoliko sela Makarskog primorja te Trpnja i okolice. Iz naselja u donjoj Neretvi učenici su putovali vlakom. Tako smo imali pored "domaćih" još "brodare" i "vozare".
Škola mi je baš ostala u lijepoj uspomeni. U razredu sam uglavnom bio pažljiv pa nisam morao kući puno učiti, a uvijek sam bio odlikaš. No nema ruža bez trnja. U završnom razredu osnovne (onda se to zvalo "mala matura") imali smo specijalca iz zemljopisa. Koliko se sjećam zvao se Nemo. Još i danas pamtim neke od njegovih bisera: "Južna obala Francuske ima izlaz na more" i "Takozvane zgrade". Svoje je komplekse i frustracije iskaljivao na nama pa sam ja i ja nastradao. Možda je glavni razlog bio to što mi je otac bio u školskom vijeću pa se je svojim oštrim jezikom zamjerio ravnatelju i možda još ponekom od nastavnika, no rezultat je bio da sam pored desetak petica dobio jedinicu iz zemljopisa i morao na popravni ispit. Možda je to bila lekcija (osveta) mom ocu, ali mene je to strašno pogodilo.
- 15:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.06.2004., ponedjeljak

U Lukšiću smo stanovali u tzv. Vili Šulavi, bivšem hotelu usred golemog parka-voćnjaka. Za nas klince to je bio pravi raj. Od plaže nas je djelila lokalna cesta kojom bi prošlo desetak automobila tjedno. Tu sam ispod ceste ulovio svoje prve ribice, a bio sma silno ponosan kad je mama od desetak mojih ribica napravila "brujet". Inače moje iskustvo mora svelo se na kupanje, skupljane školjaka, ribolov i rakolov.
Od drugog razreda imao sam krasnog učitelje (Milan Šebić), koji je poslije postao ravnatelj Osnovne škole u Kaštel Starom. Zahvaljući njemu zavolio sam školu i učenje.

Kad sam bio u petom razredu (tada se to zvalo 1. gimnazije) preselili smo u Ploče, zanimljiv gradić bez groblja i crkve i svega par godina stariji od mene. Tamo su prije II svjetskog rata postojala samo ljetna skloništa za težake u vrijeme trgačine i povremene ljetne posjete.
Za vrijeme rata Talijani su počeli graditi teretnu luku i to je bio začetak grada. Po popisu pučanstva 1948. bilo je manje od tisuću žitelja, ali onda se je izgranjom željeznice, luke i nekih industrijskih pogona taj broj, do početka šezdesetih, učetverostručio. Tu sam završio osnovnu školu i gimnaziju.
- 13:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2004., srijeda

MEMOARI


Put od 10.000 milja počinje prvim korakom. Zatim valja napraviti drugi, pa treći ...a kažu da žurio ne žurio, «koraci su ti već izbrojani»
Dnevnik sam pisao, prije više desetljeća, kad sam bio gimnazijalac. Sada mi to izgleda besmisleno. Primjerenijim mi se čini pisati memoare. Živio sam u zanimljivim vremenima (a baš tako glasi kineska kletva) i mnogočeg se sjećam, a veći dio toga zaista se i dogodio.
Tako mogu reći da mi je životna želja sudjelovati u radio emisiji «Ljudi dvadesetog stoljeća», ali još sam premlad jer događaji obično dobiju čar starine tek kad od njih prođe više od pola stoljeća. I što mi onda drugo preostaje (kad sam nestrpljiv), već da ovdje pišem o svojim životnim odisejadama.

Prva sjećanja

Do odlaska na studij u Zagreb živio sam na moru. Jest da smo se selili desetak puta, ali prihvatio sam cijeli naš Jadran kao zavičaj. Slabo se sjećam svoje sedme godine u Boki (između Kumbura i Đenovića), a onda smo preselili u Kaštel Lukšić gdje sam krenuo u školu. Prvih par mjeseci pohađao sam školu u očevom selu jer bih, da sam ostao u Boki, učio u prvoj godini ćirilicu, a u Lukšiću još nismo imali stan. Bio sam dobar đak pa mi to seljakanje nije teško palo. Problem je bila moja ljevorukost, a u to prastaro doba smatralo se to manom koju treba ispravljati. Zato su me prisiljavali da crtam i pišem desnom rukom. To me je strašno živciralo i trebalo mi je tridesetak godina da naučim dobro pisati. Moglo bi se reći da me je tek kompjutor oslobodio te traume pa sada mogu, bez strave, zamrčiti više stranica papira rukopisom.
Inače bio sam, kako bi danas rekla moja djeca, «štreber» tj odlikaš. Slabe točke bile su mi samo crtanje i krasopis. U prvom razredu imali smo još uvijek pločicu i pisaljku, jer je papir tada bio luksuz.
- 08:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>